Objavljeno u listu Pomorac br.6 - prošireno izdanje
Ribarstvo na Lošinju u povijesnim se izvorima prvi put izrijekom spominje tek 1640. godine.
Te je godine osorsko vijeće odredilo da su vlasnici trata, velikih mreža potegača, obvezni osorskoj komuni dati desetinu ulova srdela ostvarenog takvim načinom ribolova. Ova odluka potaknuta je nabavom trata od strane obitelji Botterini i Ragusin iz Velog Lošinja, a iz nje se iščitava nekoliko činjenica. Ponajprije, prije tog razdoblja na Lošinju se nisu koristile trate jer bi u suprotnom odluka o podavanjima osorskoj komuni bila donesena ranije. Nadalje, vrijeme nabave prvih trata ujedno je bilo razdoblje gospodarskog napretka. Do tada je sjeverni Jadran bio pod neprestanom opasnosti od uskočkih napada koji su prestali 1617. godine, kada je Habsburška Monarhija raselila uskoke iz Senja u unutrašnjost današnje Hrvatske. Stanovništvo koje je do tada bilo opterećeno egzistencijalnim problemima moglo se okrenuti ambicioznijim gospodarskim aktivnostima, a jedna od njih bio je ribolov s novim tipovima mreža (uz trate, spomenute obitelji Botterini i Ragusin su početkom 17. stoljeća počele upotrebljavati i mreže zagonice). Trate su predstavljale napredak u odnosu na vojge (sardelare), manje mreže stajačice koje su se do tada koristile, no istovremeno su zahtijevale značajna financijska sredstva jer je, uz trošak njihove nabave i održavanja, za njihovo rukovanje trebalo imati dva ili tri manja plovila i dvadesetak najamnih radnika. Vlasnici trata pripadali su bogatijem sloju stanovništva, dok su vlasnici vojgi bili siromašniji ribari. Među njima je ponekad dolazilo do sukoba jer su vlasnici trata optuživali vlasnike vojgi da svojim mrežama zastrašuju ribu i tako im onemogućuju ribolov. Vlasti su redovito donosile presude u njihovu korist, no te presude nisu bile potaknute objektivnim razlozima, nego činjenicom da su vlasnici trata imali veći utjecaj kod vlasti. Međusobni sukobi imali su i svojevrsna staleška obilježja.
Osim sukoba između ribara, česti su bili sukobi između pojedinih komuna oko prava ribolova na određenom području. Do ovih je sporova dijelom dolazilo i zato što Mletačka Republika, koja je vladala cresko-lošinjskim otočjem u kontinuitetu od 1409. do 1797. godine, nikada nije izradila jedinstveni pravilnik o ribolovu, nego je regulaciju ribolova prepustila nižim instancama, u ovom slučaju cresko-osorskom knezu te generalnom providuru za Dalmaciju i Albaniju koji je imao sjedište u Zadru. Potaknuti trenutačnim interesima, oni su često mijenjali prijašnje i donosili nove odluke neovisno o okolnostima. S druge strane, vrhovna vlast Mletačke Republike je, u skladu sa svojim trgovačkim mentalitetom, u ribarstvu vidjela prvenstveno trgovačku korist pa je i ulov riba preusmjeravala u Veneciju, nametnuvši pritom visoke carine i poreze. Vlasti su vršile strogu kontrolu nad ulovljenom ribom koju su ribari trebali prijaviti u matičnoj luci na temelju koje bi dobili potvrdu (bolettu) s kojom su mogli ići u Veneciju prodavati ribu. U Državnom arhivu u Rijeci pohranjen je fond nekadašnje osorske komune u kojem se nalazi serija Opći spisi (Acta cancellariae Ausseri) s gradivom vezanim uz poslovanje osorske komune, među ostalim i prijavama ulova vlasnika trata koje su upisivane u zasebne bilježnice (notificazioni di tratte). To su ujednačeni zapisi u kojima se navodi vlasnik trate, mjesto prebivališta i količina ulovljene srdele (sardelle), ponekad i skuše (scombri). Količina je izražena u barilima (bačvama, barili pieni) i/ili u škavecima (manjim bačvama, barili scavezzi). U nastavku je popis vlasnika trata (abecednim redom) iz druge polovice 18. stoljeća koji se navode u spomenutim zapisima (imena i prezimena se navode kako su pisana u izvorniku na talijanskom jeziku koji je tada bio u službenoj uporabi; u zagradama su različito pisane varijante istog imena i/ili prezimena):
Veli Lošinj: Martino Botterini (Martin Botarini), Antonio Budinich, Tadeo Craglich (Cralich), Antonio Lazarich, Mattio Lazarich, Marco Melada, Nicolò Melada, Agostin Petrina, Melkior Petrina, Antonio Premuda, Tomaso Ragusin, Filippo Sopranich
Mali Lošinj: Antonio Cosulich, Mattio Cosulich, Mattio Gerolimich, Giacomo Marchetich, Francesco Martinolich, Giacomo Martinolich, Marco Martinolich, Zuanne Martinolich, Iseppo Morin, Domenico Nicolich, Giacomo Nicolich, Martin Nicolich, Carlo Picinich, Domenico Picinich, Nicolò Picinich, Gregorio Scrivanich, Mattio Tarabochia, Nicolò Tarabochia, Nicolò Vidulich, Stefano (Steffano) Vidulich, Zuanne Vidulich, Rocco Zotti
Nerezine: Antonio Ruconich, Bortolo Ruconich (Rucconich), Gerolimo Rucconich, Roco (Rocco) Ruconich, Tomaso (Tomasso) Rucconich, Zuanne Sidrovich, Domenico Sigovich, Nicolò Sigovich, Zuanne Sigovich, Antonio Stefich (Steffich)
Susak: Zuanne Bussanich, Mattio Matessich
Razdoblje 17. i 18. stoljeća bilo je doba procvata ribolova pomoću trata, no početkom 19. stoljeća u kvarnerskom akvatoriju pojavljuje se napredniji i učinkovitiji tip mreže, koća. Novi ribolovni alat izazvao je otpor vlasnika trata koji je bio pojačan činjenicom da su se koćarenjem bavili strani, tj. talijanski ribari iz Chioggie. Sukobi između lokalnih i talijanskih ribara obilježit će cijelo 19. stoljeće, a nastavit će se do Prvog svjetskog rata. U tom je razdoblju broj trata opadao: sredinom 18. stoljeća je u Velom i Malom Lošinju bilo dvadesetak trata, a stoljeće kasnije u Velom Lošinju nije bilo niti jedne, dok ih je u Malom Lošinju bilo samo tri ili četiri. Naime, ribarsku inicijativu preuzeli su ribari iz Chioggie (tzv. Ćozoti / Ćezoti) koji su koćarili na otvorenom moru, a s vremenom su se nastanili u Velom Lošinju. S druge strane, stanovništvo Malog Lošinja preusmjerilo se na lukrativnije gospodarske grane, brodogradnju i pomorstvo. U 19. stoljeću je najviše trata, od 12 do 15, zabilježeno na Susku, što je i očekivano budući da se u 19. stoljeću takvim načinom ribolova još samo oko Suska mogla uloviti veća količina ribe.
LITERATURA
Botterini, Martin. Botterinijeva kronika Veloga Lošinja iz 1791. godine = La Cronaca di Lussingrande del Botterini dell'anno 1791. Krk: Krčka biskupija – Lošinj: Katedra Čakavskog sabora Cres-Lošinj, 2017.
Dlačić, Marijana. Od trate do koće – riba(r) u mreži propisa = From Dragnet to Trawler: Fish(ermen) Caught in a Net of Regulations. Mali Lošinj: Lošinjski muzej, 2019.
Nicolich, Matteo. Storia documentata dei Lussini. Rovigno: Tipo-litog. Istriana di Antonio Coana, 1871.
ARHIVSKI IZVORI
HR-DARI-30/OO/: Hrvatska, Državni arhiv u Rijeci, fond 30, Općina Osor. Opći spisi (Acta cancellariae Ausseri)
Marijana Dlačić
