Objavljeno u listu Pomorac br.5
Nakon što je 8. srpnja knjiga “Nemirno more” našega umirovljenog lučkog kapetana Zorana Tomića doživjela svoje drugo porinuće, ponovno smo se sastali s autorom kako bismo saznali napreduje li plovidba toga hvale vrijednog djela; je li more “zbonacalo” ili nevera i dalje ne stišava.
Podsjetimo se, na samom početku, promocije knjige, zapisa nastalih prema istinitim događajima, kada se u holu Srednje škole Ambroza Haračića okupio veliki broj prijatelja kap. Tomića, njegovih sugrađana, štovatelja mora i našega arhipelaga. Bilo je to drugo predstavljanje knjige zaredom, nakon onoga u Rijeci, u prepunom salonu legendarne lošinjske “Marine”.
Promociju u Srednjoj školi Ambroza Haračića, uz autora, upriličili su domaćini i pokrovitelji: dipl. ing. pomorskog prometa Boris Rukonić, dopredsjednik Kluba pomoraca Lošinj i međunarodni inspektor sigurnosti plovidbe te prof. Jelena Bralić, ravnateljica Srednje škole Ambroza Haračića Mali Lošinj. O knjizi su govorili i njezina urednica, dipl. ing. Aldina Burić, nastavnica u Srednjoj školi Ambroza Haračića Mali Lošinj, kap. Marko Satalić, kapetan lučke ispostave Mali Lošinj i dr. Julijano Sokolić, pisac i publicist u mirovini.
Promociju knjige vodio je Branko Domac, a odabrane tekstove pročitao je član Amaterskog kazališta JAK, Boris Šegota. Trenutke predaha ispunila je nadahnuta pjesma Ane Stopar, učenice 3. razreda opće gimnazije, koja je oduševljenoj publici vrlo dirljivo interpretirala Gibonnijevu “Udicu” i “More snova” Tedija Spalata.
Nakon pozdrava pokrovitelja – ravnateljice Jelene Bralić i kap. Borisa Rukonića, nazočne je pozdravila urednica koja je kratko istaknula kako su priče iz knjige opisi stvarnih događaja kojima je svjedočio autor ili njegovi suradnici. One nas obogaćuju i čuvaju, poučavajući što sve môre m?re i zna. Urednica je, potom, pročitala tekst gospodina Stanka Škrbeca, novinara u mirovini, publicista, dugogodišnjeg direktora i glavnog urednika Novog lista koji već duže vrijeme s autorom njeguje ideju o tiskanju monografije o tragediji kod Trstenika.
Dr. Julijano Sokolić uz svoj osvrt o knjizi, predstavio je i životni put kapetana Tomića. Vrlo zanimljivo i dirljivo pismo kapetana Marija Babića, pročitao je kap. Boris Rukonić. Na kraju promocije publici se obratio i sam autor, kap. Zoran Tomić, koji je sve prisutne pozvao na druženje i na... kupovanje knjige!
Nakon gotovo tri mjeseca susreli smo ponovno kap. Tomića te je na upit kako je publika do sada prihvatila njegovu knjigu te koji su mu planovi za budućnost, odgovorio na svoj osebujan način: “Nemirno more plovi veoma mirno i taman je malo bavižele koliko je potrebno!”
Do današnjeg dana prodano je, ali i raspodijeljeno mnogo primjeraka pa je kap. Tomić iskoristio priliku da opet zahvali sponzorima koji su mu pomogli sufinancirati ovo izdanje. Kritike su vrlo dobre, a bilo je i mnogih konstruktivnih prijedloga i ponešto ispravaka koji su kap. Tomiću uvijek dobrodošli.
“Nemirnom moru” želimo još puno prevaljenih milja što mirnijim morem te se, usput, preporučamo za novo pokro- viteljstvo i novu suradnju u nekoj novoj prigodi.
Aldina BURIĆ, Sandra MALJIĆ
Tekst kap. Marija Babića koji je pročitan na predstavljanjima knjige:
Dragi Zorane,
Kapetanima je najveća mana što ne vole pisati. U vrijeme jedrenjaka, za pisanje imali su škrivane, a kasnije, treći ofičali morali su se uhvatiti pera i škartafaca. Nije lako bilo ni čifu napisati par riječi o tome kad je koja ruka počela krcati generalni teret i kad se ispiketala kuverta pa zatim piturala s dvije ruke minija i jednom rukom zelene palubne boje. Da ne govorimo o pisanju, ne daj Bože, pomorske havarije, pa makar ona bila samo partikularna. Rađe dva dana u fortunalu, nego jedno jutro za pisaćim strojem. Nije to boljka samo naših kapetana, nego svih kolega diljem svjetskih oceana. Kad se povremeno jave pomorci vješti peru, od Josepha Conrada do Jure Suzanića i Bruna Proface, onda nema ljepšeg promicanja našeg zvanja od napisane biografske riječi.
Zbog toga ti Zorane od srca čestitam. Zaslužio si!
Lijepo si opisao zgode i nezgode kapetana ispostave. I to, ne bilo koje ispostave i bilo kojeg akvatorija. Bio si kapetan ispostave Lošinj, koja je nekada imala status lučke kapetanije. Matične luke slavnih jedrenjaka, brigantina i barkova Kozulića i Martinolića, kapetana “cape horneraša”. Tradicije i pomorskog duha nije ti nedostajalo na svakoj kamenoj ploči korniže, koloni i šentadi lošinjske rive. Časno si odradio svoj radni vijek na Lošinju. U svim segmentima nadležnosti jedne tako značajne ispostave. U SAR- službi, nautičkom turizmu, redu na pomorskom dobru i neizbježnoj pomorskoj administraciji.
Više od desetljeća, na neki način, bio sam odgovoran za rad službe sigurnosti plovidbe u Hrvatskoj. Za područje nadležnosti Lučke ispostave Lošinj, bio sam siguran i miran, jer sam uvijek mogao računati na tebe.
Drago mi je, Zorane, da si pedantno i stručno zapisao mnoge akcije na moru tijekom tvog dugogodišnjeg rada u ispostavi. Drago mi je da ostaje pisani trag i to ne samo zbog tebe, nego i zbog naših brojnih kolega koji su radili u službi sigurnosti plovidbe.
Neka se zna, da biti kapetan ispostave - kapetan od porta, nije smo paradiranje u modroj odori po rivi među gliserima i lijepim strankinjama, već da je to odgovoran, stručan, težak i često opasan posao.
Čestitam prijatelju, još jednom u moje ime i u ime Udruge kapetana i časnika trgovačke mornarice - Zagreb.
Mario
U Nemirnom moru nema fikcije
U kultnoj knjizi “Mediteranski brevijar” Predraga Matvejevića lučki kapetani opisani su kao “ljudi posebna kova: na Mediteranu oriđinalniji od drugih”.
Jedan od njih je lučki kapetan Zoran Tomić. On je i u njihovim redovima poseban. Zato što je, eto, objavio knjigu svojih zapisa, prekrasnu knjigu i sadržajem i izgledom, pod zajedničkim naslovom “Nemirno more”. Osim što je autor teksta i efektnih naslova svih 101 priče te naslova knjige, Tomić je također kreator likovnog rješenja korica. U suradnji s urednicom Aldinom Burić, izvršio je kompletnu grafičku pripremu za tisak. Dosadilo mu je pregovarati s izdavačima, pa je odlučio da, u zajednici sa sinom Igorom, bude izdavač knjige. Lučki kapetan dokazao se, eto, i na području publicistike i izdavaštva kao svestrani talent i nevjerojatno organiziran i poduzetan čovjek.
Knjiga “Nemirno more” je zbirka fascinantnih, istinitih priča, koje se odlikuju ljepotom pripovijedanja. Neke imaju antologijsku vrijednost i obogatit će literaturu o čovjeku i moru u njihovoj neprekidnoj interakciji.
Svaki čitatelj naći će neku svoju posebnu priču ili više njih. Izdvajaju se četiri, koje ćete naći pod naslovima: “Trstenik, sudbonosnih 5 minuta”, zatim “Pismo iz Havane”, “Starac u Nemirnom moru” i “Početak Domovinskog rata” na Lošinju. To su nosive priče čitave knjige, ali sve su priče dobre, zanimljive.
Trstenik je potresna priča, rekonstrukcija strašne tragedije mladosti u vodama Kvarnera, kada je u istom nevremenu, pokraj otočića Trstenika i Galuna, smrtno stradalo 19 djevojaka i mladića školskog uzrasta i dvije odrasle osobe, svi s Raba i Krka, preciznije Stare Baške. Tomić je prvi autor koji je povezao te dvije lokacije stradanja. Istražio je uzroke, izvršio na desetke provjera činjenica, obavio bezbroj razgovora. Pri skupljanju podataka imao je puno povjerenje troje spašenih kraj Trstenika. To su dvije Tomićeve kolegice i kolega iz srednje škole u Malom Lošinju.
Za strašnu tragediju kraj Trstenika Zoran Tomić i ja osobno smo emocionalno vezani, Tomić zato što su stradali njegovi školski drugovi, prijatelji, među njima njegov cimer iz srednjoškolskog doma. Osobno sam, u ime Kotara Rijeka, prisustvovao komemoraciji na Rabu, kada je grad i čitav otok potonuo u duboku, neizrecivu tugu, i u nestvarnu, jezivu tišinu, kada su se majke i očevi zauvijek opraštali od svoje djece koje je uzelo okrutno more.
Iznenađuje Tomićev vrlo zahtjevan, ali uspješan postupak pripovijedanja, u literaturi poznat kao proširena metafora, odnosno personifikacija. To se događa kada priču pripovijedaju nežive stvari. Primjerice, Tomiću i čitatelju ove knjige jednu priču pripovijeda barka. Koja ima dušu. Pomorci i ribari vje- ruju da barke i brodovi imaju dušu.
Zadivljujuće je umijeće Tomićeva pripovijedanja. Znameniti talijanski pisac Claudio Magris, najbolji svjetski esejist današnjice, ističe posebnu vrijednost one vrste pripovijesti koja “navodi stvarnost da govori”. Magris dodaje da je “možda to danas naj- življi i najplodniji rod književnosti, barem one pripovjedačke: toliko življi i poetičniji od ‘romana’ što nam pričaju kako je i zašto gosp. X sretan ili nesretan s gđom Y”.
Knjigu “Nemirno more” mogao je napisati samo čovjek kojega krase tri osobine: prvo – neporeciva stručnost i golemo iskustvo; drugo – veliki humanizam; i treće – rasko- šan dar pripovijedanja.
Autor zacijelo nije imao pretenziju pisati kratke priče kao književni rod. Nego je želio objaviti zanimljive i poučne priče iz prakse najdinamičnijeg, najodgovornijeg i opasnog posla na moru i obalama. Mimo njegovih pretenzija, rođene su faktografske esejističke pripovijesti koje sežu u polje moderne litera- ture, kakvu vidi Claudio Magris. U “Nemir- nom moru” nema fikcije. Poznata je istina da je stvarnost jača od svake mašte.
Autor nije svjedok događaja na moru i njegovim obalama. Nije puki promatrač – što bi bio novinar koji bi pisao o istim stvarima. Ne. Autor je više od toga. Pisac “Nemirnog mora” je protagonist, sudionik zbivanja o ko- jima čitamo. Što tekstovima daje nezamjenjivu autentičnost, vrijednost i draž. Dakle, to je štivo iz prve ruke. Lučki kapetan je autoritet, zapovjednik svim ljudima, plovilima i njihovim posadama na mjestu izvanrednih događaja. Lučki kapetan personalizira državnu vlast. Zoran Tomić je poznat po rigoroznom poštivanju zakona, ali i po pravednosti. Naročito po beskompromisnom čuvanju pomorskog dobra - što je neizrecivo veliki izazov današnjeg vremena. Izrastao je u legendarnu ličnost Kvarnera. Čitajući knjigu imamo privilegiju stvari na moru i na obali gledati očima lučkog kapetana, na neki način svakog od sedamdesetak koliko ih trenutno ima duž hrvatske strane Jadrana.
To su autentične, provjerljive priče čovjeka koji je četvrt stoljeća bio kapetan Riječke lučke kapetanije, ispostave Mali Lošinj. Autoru, koji koji sve opisuje iz prve ruke, čitatelj će vjerovati svaku riječ. A vjerovati piscu - velika je stvar, najveća.
U jednoj od priča – naslov je “Starac u Nemirnom moru” – Tomić će zadobiti posebne simpatije čitatelja svojom iskrenošću. Čovjek koji je kao zapovjednik broda, kroz oluje i požare brodova prošao oceane i mnoga mora svijeta, a kao lučki kapetan spašavao i spasio na desetke života, zamalo je sam izgubio život nadomak svoga doma, po bonaci... Tko bi vjerovao, ha! To - kako je vodio borbu s morem na život i smrt – valja pročitati. I pamtiti. Rijetka je to priča.
S obala se dnevno otiskuju stotine i tisuće skipera, članova posade, turista, plivača, kupača. Koji na more dođu puni bezbrižnog samopouzdanja, ali često i puni neznanja i neiskustva. Puni zdravlja. A onda, kada skiper neoprezno uključi autopilota, a kupač otpliva dalje od 100 metara od obale, iznenada, idilično more postane - krvavo more. Tomić naturalističkom manirom, ali s pravom mjerom, opisuje i takve prizore kada propeler poput britve odsječe ruku, ili samelje nečije tijelo. To bi trebali pročitati ne samo pomorci, skiperi, ribari, nego svi domaći i strani turisti. Vidjet će da ići zdrav na more i u more nije dovoljno. Neke stvari treba znati. Treba htjeti doznati od stručnih ljudi, kakav je Tomić. Ne vlastitim iskustvom. Tada je kasno. Doduše, ponekad na moru treba imati ne samo znanja i zdravlja nego i malo sreće. Na Titaniku su svi bili zdravi. Može se jamčiti da će Tomićeva knjiga svakome tko je pročita pomoći da se na obale, u luke zaklona i svojim domovima, ma gdje bili, s Jadrana uvijek vraćaju s osjećajem sigurnosti, živi, zdravi i radosni.
Knjiga “Nemirno more” svojom kvalitetom sama se nudi za prijevod na jezike stranih turista, prvenstveno na talijanski, njemački, engleski...
Nezamislivo je da Zapise lučkog kapetana ne bi pročitao svaki učenik nautike, svaki student pomorskog fakulteta, a i njihovi profesori. Ne zato što bi Zapisi trebali biti uvršteni u obveznu ili neobaveznu literaturu za pripremu ispita, nego računajući na njihovu intelektualnu i strukovnu radoznalost.
Gledajući sve to bogatstvo sadržaja i ljepotu knjige - knjige boje mora - spontano se nameće pitanje: Pa gdje ste, dovraga, kapetane Tomiću, dosad bili?! Kao autor knjige!?
Knjiga “Nemirno more” značajno će obogatiti hrvatsku, mediteransku i europsku literaturu o čovjeku i moru. Ova zbirka kratkih priča, s mnoštvom dokumentarnih fotografija te pomorskih karata, po ljepoti i superiornom iskustvu te intelektualizmu, a ujedno po jednostavnosti pripovijedanja, podsjeća na Matvejevićev “Mediteranski brevijar” - knjigu koja je izašla u pedesetak izdanja širom svijeta, uključujući japanski i korejski jezik.
Kapetan Tomić napisao je i objavio zbirku priča koju slobodno možemo nazvati “Kvarnerskim brevijarom”.
Završavam pozivom: Čitajmo Tomića!
Stanko ŠKRBEC